Već smo navikli na činjenicu da neki ljudi nestaju u našoj zemlji. Ali cijela je jedna generacija odjednom nestala iz nas. Pretvaramo se da se ništa nije dogodilo. Žene nestaju. Žene nestaju nakon pedesete. Nestali su s ekrana, ne idu u kino, ne pojavljuju se u kinima. Ne odlaze u inozemstvo. Ne plivaju u moru.
Gdje su? Čuvaju se u bolnicama, na štandovima s hranom i na bazarima te u stanovima.
Oni su bespomoćni. Ne izlaze iz kuće. Nestali su. Oni nisu potrebni. Kao osobe s invaliditetom.
Preminula je cijela jedna generacija i nitko ne pita gdje je. Vičemo: “Djeca su naša budućnost”!
Ne. Ne djeca. Oni su naša budućnost. To će nam se dogoditi.
Cijelu svoju karijeru, sve oglašavanje, gradimo na mladim ženskim tijelima i na tome smo izgubili milijune svijetlosivih glava.
Zašto?! Kako se djevojke ne boje? Ovo je njihova budućnost koja se krije od očiju prolaznika.
Mnogo je palo na sudbinu ovih žena.
Divlji redovi, nepismeni pobačaji, uske čizme, spaljene rukavice.
A sada su ih opet gurnula sjajna dna, porculanska bedra, staklene oči u boji.
Mlado tijelo velikim šaptom: “Zar sam zaista nedostojan ovoga?” Vrijedni ste. Mi nismo dostojni ovoga. Zaslužujemo najbolje.
Svijet snova ispunjen je ženama za jednokratnu upotrebu koje se mijenjaju poput štrcaljki.
Natečene grudi, napumpane usne, tvorničke oči. Sve je to trivijalno virtualno spolno uzbuđenje iz kojeg se rađa samo posjet liječniku.
Možete li zamisliti pjesme o ovoj ljubavi?
Protjerali smo one koji daju stil, modu, ukus za ljepotu, lijepu književnost, koji stvaraju političare, koji održavaju svoje muževe na životu.
U bolnicama se viče: “Tko ste vi, doktore?” “Nisam liječnik”, kaže tiho. Ali ja se borim za život svog muža, nema nikoga više u ovoj zemlji. ”
Ove žene čuvaju naše genije za nas. Izgubit ćemo ih, otići će i njihovi muževi, ljudi određenog rezultata.
Bit će bučnih i besmislenih političara i nekoliko oligarha, čiji osobni život više nikoga ne zanima.
Predaju ga u potpuno vanzemaljske ruke. Pitanje je samo hoće li inozemna medicinska sestra za mnogo novca postati privremeno voljena supruga.
U trideset će ostati samo noge, u četrdeset očiju, u četrdeset i pet struk će isplivati, u pedeset pojedinačnih autorica pojedinačnih ženskih detektiva pojavit će se, u pedeset i pet boraca za prisutnost žena u politici, a u šezdeset svih nestat će.
Iako upravo te nestale žene stvaraju kraljeve i zapovjednike. Oni su drugorazredni u politici. A drugi red je glavni u politici.
Cijene humor, slikarstvo, arhitekturu i sva blaga svijeta, što znači da ih plaćaju preko svojih muževa.
Ljetos sam ih vidio na dobrotvornom koncertu. Vidio sam pleme koje je nestalo u Rusiji, pleme starijih dama, vitkih, lijepih, u svijetlim bundama i tankim cipelama, i njihovih muškaraca, malo starijih.
Bila je to gomila od 60, 65, 70, 80, 85 godina. Smijali su se i pljeskali, plesali i kartali. Napunili su ogromnu prostoriju sa uvlačivim krovom.
Oni nisu bili oligarsi, ni ministri, ni kraljevi. To su bile žene čija lica čine grb Francuske.
Definiranje talenta vrlo je jednostavno – pogledate kakva je žena pored njega. Blizu Puškina, u blizini Visočkog, u blizini Jesenjina. Zatim se sjetite kakva je žena bila u blizini Brežnjeva, u blizini Hruščova, u blizini Staljina. Nisu ih imali! Imali su sve, ali nisu imali te ljude! Pa kažem: ti si ono što je žena pored tebe!
Od žena morate izabrati smiješne.
Od smiješnih – pametnih.
Od pametnog – nježnog.
Od nježnih – vjernici.
I strpljiv.
I strpljiv!